Jedne jeseni sam igrala u predstavi koja se bavila teškim temama: nepravdama u društvu, odbačenim pojedincima sa margine društva, Romima, alkoholičarima, duševnim bolesnicima, žrtvama seksualne diskriminacije...Dobih ulogu usamljene alkoholičarke prikovane za invalidska kolica. U nizu igranja jedno veče se izdvojilo po svojoj “posebnosti” jer su gosti, odnosno publika, bili invalidi. Bilo ih je raznih. Naravno, nekolicina njih je bila nepokretna, polu-pokretna, isto tako prikovana za kolica kao i ja, odnosno lik drame koji sam tumačila. Srce mi je tuklo, kao ludo..trema je bila jaka. Igram njihovu priču, igram jednu od njih…Da li ću biti na visini zadatka?
Junak mog doba je čovek koji je ispunio svoje snove. Koji je posle dugog puta, mukotrpnog i poštenog rada, bez ičije pomoći, uspeo u svojim zamislima.
Na mene kao roditelja i glumca veoma snažno je uticao jedan deo molitve: ,,Spasi, Gospode, onu decu čije čiste duše oskrvnjuje svaki nemoral na ulici i razvrat u pozorištu, na televiziji i u bioskopu...''
Možda živimo u doba poremećenih vrednosti, kada je dobro postalo ludost, kada je žrtva postala lakrdija, kada se slave junaci koji umesto oreola dobrote nose sopstveni ego. Ali za mene populistički heroji ne postoje, ono što današnjica slavi kao heroje.
Svedoci smo da se ime mog kolege, a pre svega prijatelja, Branislava Trifunovića ovih dana na žalost provlači kroz medije u jednom negativnom kontekstu.