Vi nemate problem sa tim da u predstavi iskažete stav. Koliko je to danas potrebno i važno?
- Naša dužnost je da se time bavimo. Živimo u nekom vremenu i reagujemo na to vreme, nekada vodviljem, a nekada komedijom. Kada se bavim pozorištem, ja se bavim svojim vremenom, jer pokušavam da ga razumem. Nekada ga razumem kroz stare tekstove, zato što stari i dobri pisci znaju da saberu svoje iskustvo, tako da u njihovom iskustvu prepoznamo svoje iskustvo. Takav je Aleksandar Tišma, kojim se sada bavim i jednim njegovim romanom o tome kako on prepoznaje zlo u svom vremenu. Kroz njegovo prepoznavanje zla, možemo da prepoznamo i zlo u našem vremenu.
U fokusu komada „Lorencačo“ su moćne firentinske porodice. Da li je u njima moguće prepoznati naše vreme i naše „porodice“?
-U komadu sam prepoznavao neke situacije u ovim našim zemljama i gradovima, u kojima postoje porodice koje dobiju vlast ili podršku vlasti pa se osile, postanu nepodnošljive i u jednom momentu, niko im ništa ne može. Toga ima u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni. Predstava govori o državnim kabadahijama – firentinskoj porodici, koja se nadvila nad ostalim porodicama, pa se u jednoj replici kaže: „Firenca je do sada bila čvrsta kuća, a onda su papa i car od nje napravili toranj koji je izrastao kao pečurka nesreće za jednu noć“. Imamo i ljude koji kažu: „Proveo sam 60 godina kao miran građanin, a sada me nasilje koje trpimo primorava da uzmem mač u ruke“. Strašna je to tragedija, kada čovek koji je 60 godina proveo mirno poželi da uzme mač u ruke. To je kraj. Taj čovek nema snage da drži mač, ali je poražen. Filipo Stroci je celog života u rukama držao knjige, izučavao latinski i starogrčki i njegove ruke nisu naučile da drže mač, nisu naučile da se bore. Mnogo je primera bilo da su naši očevi i stričevi osetili da fizički moraju da se zaštite, iako za to nisu bili spremni, nisu na to naučeni i osećali su nedostatak tog dela ličnosti u sebi.
Tekst i Foto Nenad Kovačević
Intervju sa rediteljem Liješevićem u celosti je objavljen u festivalskom Biltenu br. 3