četvrtak, 07 novembar 2019 12:58

Kada se bavim pozorištem, bavim se svojim vremenom

Оцените овај чланак
(0 Гласова)

Ocrtati zlo, dati njegov umetnički izraz, to znači istovremeno razobličiti ga, jer istinit odraz, a svaki umetnički rad takav mora da bude, po samom svom svojstvu umetničkoga, može zlo samo da razobliči. Gušiti zlo ćutanjem ili crno-belim deklaracijama, što je isto, znači zataškavati ga, dozvoliti mu da latentno traje, ubija i čeka trenutak mraka kada bi moglo da se nametne” - citirao je reditelj Boris Liješevć književnika Aleksandra Tišmu u intervjuu za BIlten br.3  XXIV Jugoslovenskog pozorišnog festivala.


Vi nemate problem sa tim da u predstavi iskažete stav. Koliko je to danas potrebno i važno?

- Naša dužnost je da se time bavimo. Živimo u nekom vremenu i reagujemo na to vreme, nekada vodviljem, a nekada komedijom. Kada se bavim pozorištem, ja se bavim svojim vremenom, jer pokušavam da ga razumem. Nekada ga razumem kroz stare tekstove, zato što stari i dobri pisci znaju da saberu svoje iskustvo, tako da u njihovom iskustvu prepoznamo svoje iskustvo. Takav je Aleksandar Tišma, kojim se sada bavim i jednim njegovim romanom o tome kako on prepoznaje zlo u svom vremenu. Kroz njegovo prepoznavanje zla, možemo da prepoznamo i zlo u našem vremenu.


U fokusu komada „Lorencačo“ su moćne firentinske porodice. Da li je u njima moguće prepoznati naše vreme i naše „porodice“?

-U komadu sam prepoznavao neke situacije u ovim našim zemljama i gradovima, u kojima postoje porodice koje dobiju vlast ili podršku vlasti pa se osile, postanu nepodnošljive i u jednom momentu, niko im ništa ne može. Toga ima u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni. Predstava govori o državnim kabadahijama – firentinskoj porodici, koja se nadvila nad ostalim porodicama, pa se u jednoj replici kaže: „Firenca je do sada bila čvrsta kuća, a onda su papa i car od nje napravili toranj koji je izrastao kao pečurka nesreće za jednu noć“. Imamo i ljude koji kažu: „Proveo sam 60 godina kao miran građanin, a sada me nasilje koje trpimo primorava da uzmem mač u ruke“. Strašna je to tragedija, kada čovek koji je 60 godina proveo mirno poželi da uzme mač u ruke. To je kraj. Taj čovek nema snage da drži mač, ali je poražen. Filipo Stroci je celog života u rukama držao knjige, izučavao latinski i starogrčki i njegove ruke nisu naučile da drže mač, nisu naučile da se bore. Mnogo je primera bilo da su naši očevi i stričevi osetili da fizički moraju da se zaštite, iako za to nisu bili spremni, nisu na to naučeni i osećali su nedostatak tog dela ličnosti u sebi.


Tekst i Foto Nenad Kovačević

Intervju sa rediteljem Liješevićem u celosti je objavljen u festivalskom Biltenu br. 3

logo jpf trans

 XXVII JUGOSLOVENSKI POZORIŠNI FESTIVAL - BEZ PREVODA
"Šta misliš o svom ocu?"

Od 1.do 7.novembra 2023.godine

logo pozoriste 180
grad-uzice.jpg

ministarstvo kulture

logo jpf trans
 

1. nov: NP Beograd
DECA

2. nov: JDP, Beograd
EDIP

3. nov: GDK Gavella, Zagreb
NAŠ RAZRED

4. nov: NP Sarajevo
IVANOV

5. nov: NP Beograd
OČEVI I OCI

6. nov: CNP, Podgorica
NESPORAZUM

7. nov: Atelje 212, Beograd
OTAC