Predstava je počela sa zakašnjenjem. Naime, kako u toj beogradskoj ustanovi kulture ne postoji dovoljan broj rampi, kao ni lift, a scena je na drugom spratu zgrade, njihovi pratioci su morali na rukama da ih nose do scene. Naravno, kako ni u publici ne postoje mesta koja bi bila prilagođena njihovim potrebama, bili su smešteni sa strane redova, na ivicama, praktično u zapećku i odatle su, izvijajući glave, gledali predstavu. Predstavu koja govori između ostalog i o njima. Predstavu u kojoj sam ja igrala njih. I tako smo se našli u polu-mraku scenske “delatnosti”, ja, glumica, junakinja drame u invalidskim kolicima pod reflektorima i oni, istinski junaci, u zapećku, sa strane, iz mišije rupe, nasuprot mene, u mraku. Ponavljam, ne bez razloga- u zapećku. Sa strane. U mraku. Pa, jel to njihovo mesto? Jel to način? Jel to doneo 21. vek?
Treba li dodatno objašnjavati apsurd situacije? Ko je junak? Do đavola, pa gde mi to živimo….To je prvi i jedini put da sam zaista poželela da se prekine predstava, da se upale svetla, da ih dovedem u prvi red, da se upoznamo, popričamo...
Ali nisam to uradila. Jer - “Show must go on”. Da li sam kukavica? Jesam. Da li su oni junaci? Jesu. Očigledno. Junaci bez ordenja i nogu. Junaci, koje su doveli drugi junaci, njihovi pratioci i doneli ih na rukama do scene. Svi oni, junaci koji su sa strane, u zapećku, u mraku kako na sceni tako i u životu. Svi oni, anonimni junaci, koji žive u društvu koje žmuri i ćuti. Koje ih se odriče i ne čini gotovo ništa da im se pomogne. Junaci, kojima je uskraćeno pravo na bar malo lakši život.
(Epilog “drame” - rampe i lift i dalje ne postoje u toj ustanovi kulture, a predstava je skinuta sa repertoara), kaže Bojana Zečević, glumica Narodnog pozorišta Užice.