-Skloni smo da verujemo da je užička publika na istoj talasnoj dužini sa Vama, da Vaše predstave odlično razume i ima isti smisao za humor i estetiku. Ovu tezu potvrđuju ovacije i ocena 4,82 za predstavu „Kad bi Sombor bio Holivud“, koju će teško dostići ostale predstave do kraja XXIII JPF. Da li publika na isti način reaguje i u drugim gradovima?
-Ovo jeste tema i ansambl koje svakako treba voleti, ali Užičani i ja imamo posebnu konekciju. Uostalom, kad smo radili „Kakao zasmejati gospodara“ 1998. i „Per Ginta“ 2000. to jesu bili kolektivni trijumfi čitavih ansambala. To su bile ansambl predstave bez slabog mesta i mislim da su tu vrstu posvećenosti i kolektivnog uzleta Užičani prepoznali i u ovoj somborskoj, kao u tim našim predstavama. Retke su ansambl predstave gde najmanji segment funkcioniše odlično i gde ljudi, bez obzira na to koliki je njihov individualni zadatak, daju sve od sebe da važna priča bude ispričana, da se to tako vidi i da je svima nama jako značajno. Tako da, i taj aplauz na kraju, i ta ocena publike, jesu nešto što me čini jako srećnim. Užice i ja, bar kroz ovaj festival gde je bio značajan broj mojih predstava, imamo vrlo odnegovan i prisan odnos.
-Stvorili ste predstavu skoro potpuno bez reči koja podseća na nemi film, u čast Somborca (Ernesta Bošnjaka) koji je imao viziju da od svog mesta stvori moderniju, napredniju sredinu, u koju je uneo filmske projekcije i otvorio prvi bioskop. Vaš pristup tekstu, koji ste očistili od reči i oslobodili prostor glumcima da se, praćeni sve vreme živom klavirskom muzikom, izraze kroz igru, pantomimu i jednu pesmu na kraju, izazvale su takvu emociju u publici koju su mnogi opisali kao potrebu za plakanjem. Kako se postiže ta uzvišenost, koju možemo nazvati pravom poezijom pretočenom u pozorišni čin?
-Nije nužno plakati, ali je važno prepoznati da smo izgubili jedan veliki prostor lepote kao što je bio prostor bioskopa. Bioskop nije samo puko gledanje filmova, on je vrlo važan deo našeg socijalnog života- tu se čovek zaljubljuje, tu stiče neke emocije, tu se odlazi sa društvom, tu se nešto paralalno dešava sa tom filmskom radnjom, a taj odlazak u taj čarobni mrak je nešto što je čarolija naše mladosti. Na početku glumci govore ono što je dokumentarno i realno, da tih bioskopa više nema. Danas ako postoje, postoje u šoping molovima kao deo potrošačkog mentaliteta, film se tretira kao roba, postoji filmska industrija, a filmska umetnost očigledno postoji negde drugde. Ovo je omaž filmskoj umetnosti, sa svim onim lepim što je nosila, i čime je obogatila naše lično i naše imaginarno iskustvo.
-Mislim da je publika proširila tu poruku na sve životne uspomene i snove, a ne samo na filmske.
-Nestalo je metafora u našim životima, nestalo je velikih pokretačkih ideja. Ne postoji progresivna ideologija, ne postoji ništa što daje zamah i smisao našim životima, samo se tone u banalnost. Između tuče u „Lidlu“ i snova Ernesta Bošnjaka postoji vidna i ružna razlika.
- Kakav imate utisak o Jugoslovenskom pozorišnom festivalu danas, nakon dve decenije postojanja i promene koncepta (2007) u prostor za okupljanje najboljih predstava sa područja Jugoslavije?
- Jugoslovenski pozorišni festival je jedno od poslednjih pravih mesta susreta u vremenu kada se sve više uspostavljaju razne tačke koje nas razdvajaju. To je tako mudro odabrano „bez prevoda“, kako god se zvali jezici kojima govorimo. Bez obzira što je to jedan isti jezik, to jeste mesto gde naše raznolikosti postaju kvalitet, a ne razlog za sukobe i razlog za prepreke, mesto gde mogu da se kompariraju različite rediteljske poetike, različitost nekih dramskih škola, mesto gde svi mi vidimo koliko napredujemo ili ne napredujemo u ovom našem zajedničkom pozorišnom tržištu, a to svakako jeste tržište jednog jezika.
Slađana Vasiljević