Ako vam kažem da je nekada naše pozorište imalo 23 zaposlena glumca, a sad ima 13 onda to govori kakva je to katastrofa. Teško da u takvim okolnostima možete da napravite podelu za neki ozbiljniji komad. O nemaštini finansijskoj neću da govorim, jer na to smo jednostavno navikli. Prosto smo zemlja koja najmanje izdvaja za kulturu u regionu. Sa nemaštinom smo se borili i devedesetih, ali je pozorište preživelo. Preživeće i sad, duboko verujem u to, ali je sramotno to što nije pružena mogućnost mladim glumcima , kojih ima jako mnogo i koji su izuzetno talentovani, kaže Saša Torlaković.
Kakve mogu biti posledice po teatar generalno?
- Nekad pomislim da se u jednom trenutku pozorišta mogu pretvoriti u neke domove, takozvane kulturne centre, u koje će se dovoditi laki komadi koji imaju cilj samo da zabave publiku. I to je to. Ne želim da reklamiram televiziju, ali vrlo je moguće da prevlada neka vrsta kulture koja se propagira u rijalitijima. Nije isključeno da i pozorište sutra može da bude prostor za tamo neke rijaliti programe koji će se prenositi direktno.
Da li vam je nekada bilo žao što niste prihvatili ponudu da iz somborskog pređete u neko drugo, veće pozorište?
-Kao što uvek ima uspona i padova, uvek ima i dilema. Bilo je takvih situacija, ali sada kada sam već u nekim ozbiljnim godinama, kad podvučem crtu i sagledam sve realno, radim u dobrom pozorištu i generalno nisam u nekom problemu. Kada su moje kolege sa klase pitale profesora Branka Plešu šta je važno za glumca u pozorištu, on je rekao: "Važno je biti odličan glumac u odličnom pozorištu". Mislim da se meni ta želja ispunila.
Verica Tucović, JPF Bilten
Ceo intervju objavljen je u Biltenu br. 6 XXIV JPF "Bez prevoda"