Prvaci odvažno svoje školske bitke biju opremljeni, ako sa ja pitam, preteškim rančevima. Iz svoje bezbrižnosti, ušli su u ozbiljan školski život. Treba u klupi miran sedeti, slušati, pisati, računati, crtati, pa i strani jezik učiti - a i domaće zadatke raditi. Trude se i znam da im nije lako. Uz osmeh koji razoružava i čini ih neodoljivim, stižu sve. Pre neko jutro, otvorim prozor da se provetri učionica, a prvačić mi sa sve uzdahom kaže: „Nemoj dugo. Prljavo je napolju.“ Osećaju oni, a i dele sa svma nama probleme u okruženju - zagađenosti i svega ostalog. Junaci!
I veliki đaci, kao pravi junaci, hrabro se takmiče i osvajajuju državne i međunarodne nagrade iz najrazličitijih oblasti, kako školskih tako i vanškolskih aktivnosti. I oni koji nisu skloni takmičenju nose se sa mnogo obaveza, velikim brojem predmeta i časova u školi - i zato su junaci. I naravno, nađu vremena da se druže i zabave. Nekada budemo ljuti na njih i zamerimo im zbog nekog nestašluka, zabrinuti pre svega za njihovu bezbednost. I oprostmo im. I oni to razumeju.
Moji osmaci na kraju ove školske godine treba da polažu završni ispit, opredele se za željenu srednju školu i tako usmere za svoje buduće zanimanje. Sve to podrazumeva mnogo rada, brige i stresa. Kao pravi junaci su se uhvatili u koštac sa svim „mukama“ i grabe napred. Keep going! I love you, kaže Marina Despotović, profesor engleskog jezika i prevodilac, redovni posetilac Jugoslovenskog pozorišnog festivala „Bez prevoda“.