REKONSTRUKCIJA BANALNOSTI ZLA
Ako osnovne elemente nekog pretpostavljenog sudskog procesa krenemo pomnije promatrati izvan uobičajena tematiziranja njegova sadržaja te pozornost prije svega usmjerimo na njegovu formu i strukturu, dakle na konstitutivne elemente od kojih se sastoji, a zatim i na unutarnje silnice koje služe stvaranju temeljnih odnosa snage ili razlikovanju statusa moći među akterima, tad bez dvojbe ulazimo u prostor izvedbe. Takve je nedvojbene teatralizacije suđenja ratnom zločincu Adolfu Eichmannu održanom 1961. godine u Jeruzalemu bila svjesna i njemačka filozofkinja Hannah Arendt, u trenucima u kojima je izvještavala sa samoga procesa, a na kojem je i domislila tezu o banalnosti zla, koja ju je poslije obilježila u prostoru filozofije, ali i mnogo šire od toga. Upravo je tom činjenicom na neki način otvoren i veoma širok poligon za različita tumačenja te sintagme, kojom je Arendt, promatrajući strogo birokratsku narav svojeg subjekta, od teze o radikalnosti zla veoma brzo dospjela do njegove banalnosti, ocijenivši pritom da samom procijepu zla zapravo uvijek i nužno nedostaje dubine, što ga i ostavlja na jasno vidljivoj, ali zbog toga i toliko teško pojmljivoj površini običnosti.
Selektor Bojan Munjin rekao je da je i Ajhman u Jerusalimu priča o identitetu,a da je ključna stvar kod identiteta odgovornost.
„Život ide dalje ali sa velikom senkom da li će se opasnost velikog zla nastaviti i dalje i to je pitanje odgovornosti. Predstava o tome govori, a ne samo o Ajhmanu koji je bio zločinac. Ali na taj način se nije mogla zatvoriti priča i reći on je bio loš a mi smo dobri. To je predstava svih nas i tiče nas se jako“, istakao je Munjin.
"Početna ideja je bila da rekonstruiramo suđenje, tako je krenuo naš razgovor, nakon toga smo došli do zaključka da je ipak suludo igrati te ljude, i da je pomalo perverzno probati glumit nekog nacista. Niko nas na ništa nije prisiljavao, i to je tako predivno teklo, za mene se osobno desio divan spoj koji je nemoguć, a to je da smo po nekoj crnini sa puno ljubavi i lakoće funkcionirali svi zajedno", istakla je glumica Mia Melcher.
Glumac Zagrebačkog kazališta mladih, Rakan Hushaidat je opisao sam proces stvaranja predstave.
"Stvarno je bila gomila materijala i do zadnjeg trena mi nismo znali što će to zapravo bit. Imali smo potpuno otvoren i ljudski tretman i slobodu, i svako je imao priliku da bude ono što želi bit, ili ako nešto ne želi ne mora, neprimetno je nekako prošao taj proces, kao druženje i proučavanje tog stravičnog materijala, ali sa nekom lakoćom".
Užička publika ovu predstavu nagradila je ocenom 4,50.
